Maria Isabel Barreno, Maria Teresa Horta & Maria Velho da Costa:
Nova portugalska pisma
Ako su muškarci od žena stvorili objekte užitka, zašto to ne bi mogle i žene, pa makar i ironično, napraviti od muškaraca, upitao se prije tridesetak godina Alexander O'Neill za vrijeme suđenja poznatog pod nazivom Slučaj triju Marija. Tadašnji se zastarjeli dekadentni portugalski režim zapetljao u mrežu sudskoga procesa zbog jedne jedine knjige – Novih portugalskih pisama. Objavljena 1972. u Lisabonu, knjiga je podigla toliku prašinu da je četiri dana nakon objavljivanja povučena iz prodaje, proglašena pornografskom, nemoralnom i stoga zabranjena. Pisma i suđenje njihovim autoricama potaknula su brojne proteste protiv Salazarova režima; mnogi portugalski intelektualci došli su na sud da bi izrazili svoju solidarnost s autoricama, a i upućena im je podrška iz cijeloga svijeta: prosvjedi u New Yorku i Parizu gdje su svoj glas digle i Simone de Beauvoir i Marguerite Duras. Tek je Travanjska revolucija 1974. ukinula mučni postupak i oslobodila autorice, a u svibnju iste godine donesena je presuda: Nova portugalska pisma nisu ni pornografska ni nemoralna. Naprotiv: to je umjetničko djelo.
Danas već slavna Portugalska pisma, prevođena diljem svijeta, slijede Pisma portugalske redovnice Mariane Alcoforado objavljena u 17. st. u Parizu. Ako je Mariana bila polazište, njih tri Marije bile su motiv. Progovorile su o ljubavi, strasti, požrtvovnosti, diskriminaciji i osveti u svom društvu. Iako je to portret zemlje u kojoj su postojali pobačaji, nasilje, incesti, licemjerje zlostavljanja, zatvori i bijeda, Nova portugalska pisma nisu pamflet već vrijedna književnost i ponajprije zapisi o strasti.
Citat iz knjige:
Kuća, škrinja, krevet;
Prekrivač, Mariana, uzalud istkan, spuštene mlitave rese u žućkastom tonu dodiruju pod, vise ponad drvenog poda, lagano dodiruju drvo, utihnjuju tako lake na rubu drva koji je ovdje umjesto kamena nagrizena vremenom, pod tvoje ćelije, izlizan bosim stopalima koja su malena i ne podudaraju se s tvojom visinom, duž gologa tvoga tijela po kojemu on klizi kada te jaše, nastanjuje, grize ti lagano mekane bradavice, ponekad jarko crvene ili gotovo smeđe kao lovor ukraden iz tvoje glatke kose ili kovrčavi pubis tako tuđ.
Može ga on grickati kao i tvoja usta, grudi; lagani se jezik već uvlači u poluotvorenu pukotinu koju prsti razmiču i koja se cijela rastvara. Pokazuje se nabrekli plod, upravo upaljen, obliven sokovima i mirisom, u zapaljenoj maternici.
Lako ga usta mogu ispijati u gutljajima, zubi buditi krik koji ispuštaš, Mariana, koji nikada ne zatomljuješ: tvoj orgazam, tvoj grč, tvoj jecaj. Tvoji nokti što paraju tvoju kožu, prekrivač, lanenu plahtu na kojoj ležiš: pod, kamen i ponovno prekrivač koji je izvezla tvoja dojilja, raširena čipka, ljubičasta, zeleno platno u blagom tonu na kojem se sada rasprostireš i prenosiš s onu stranu ćelije gdje se hladnoća sliježe u tvrdim slojevima što se nižu u mraku.
Napeta leđa, skupljene noge, mekana bedra u tom otvorenom pokretu što ga požuda snažno potiče:
Polako - preklinješ – polako, ne svlači me tako brzo... ondje gore, ljubavi moja, ali polako na vrhu, polako u zadovoljstvu, polako u slini, polako ondje gdje se prodajem.
Krevet, kuća, stol, užitak i ponad svega toga prekrivač u kojemu se predaje tijelo, otuđuje, pali, bori, gori, zaboravljajući na samostan, ali ipak zarobljeno u svojoj gorkoj mreži, nikada iz nje oslobođeno nego čak prisiljeno, jer je nemoćno, neodređeno, ponuđeno.
Jer prekrivač što ga ruke koriste, raširen krevet, penis, testisi, nije redovničin, nije Marianin, jer su ti oduzeli i naušnice, svilu i ogrlice dok još tijelo nije zaspalo.
Nježni, nježni prekrivač u svome platnu, dojilja u svome mlijeku i mi žene i još Mariana –
to su ruke, ramena na kojima se pada u san...
... i slatka sperma s gorkošću trava...
|