| |
|
 |
Josephine
Hart
Požuda
Uspješan liječnik i političar u zrelim
se godinama našao na vrhuncu svoje karijere. Slučajan susret
s Annom, zaručnicom njegova sina, razotkrit će stvarnost punu
silovitosti i strasti koja se dosad skrivala iza pomno izgrađene
fasade. Njegova netom otkrivena, neutaživa opsesija zaprijetit
će svima u njegovoj blizini. Anna, u čijem je životu oduvijek
prisutna tragedija, upozorava: «Ranjeni ljudi su opasni. Oni
znaju da mogu preživjeti».
No oni bezobzirno nastavljaju kročiti stazom koja vodi ravno
u propast.
Njihova veza istodobno oplemenjuje i ponižava, a završiti može
jedino katastrofom.
IZ KRITIKA
Strastvena, elegantna, nemilosrdna pripovijest.
Iris Murdoch
Učinak je silovit: tu vreba gola opsesija, otrovna, cjelovita,
uz koju je život jedva moguć.
Financial Times
Požuda je, zapravo pjesma. U njoj leži čudnovata strast koju
prizivaju likovi. Oni je ne mogu podnijeti. Ona potječe iz drugog
izvora, kao u nekih pjevača čija strast u potpunosti nadglasava
pjesmu. Lorca je jednom rekao da 'pjesma koja probada srce poput
noža još nije napisana', ali čitajući Požudu ja ćutim taj nož
kako se njiše i čeka...
Ted Hughes
...portret psihološke i erotske opsesije koja svojom silinom
i snagom u jednome času iz zraka isisava sav kisik... Dok se
pripovijest odvija, ne možemo je napustiti, niti će ona ikada
napustiti nas.
Los Angeles Times
ODLOMAK IZ KNJIGE
Oživjeti kroz drugo biće, kao što sam ja kroz Annu,
vodi čudnovatim, neslućenim potrebama. Disanje je bez nje postalo
teže. Osjećao sam kako se doslovce rađam. A kako je rađanje
uvijek nasilno, nikada nisam tražio, niti ikada našao blagost.
Do krajnjih granica vlastitog bića stižemo kroz nasilje. Bol
prelazi u ekstazu. Usputni pogled u prijetnju. Izazov koji leži
mnogo dublje od oka ili usta, koji smo samo Anna ili ja mogli
shvatiti, vodio nas je sve dalje i dalje, onako omamljene tom
moći da stvaramo vlastiti čudesni svemir.
Nikada nije pustila ni glasa. Strpljivo je trpjela polagane
muke moga obožavanja. Katkada, udova iskrenutih pod nevjerojatnim
kutovima, kao razapeta na kotaču moje mašte, stoički je trpjela
moju težinu. Tamnooka, majčinske pojave, bezvremenska stvoriteljica
onoga što joj je nanosilo bol.
Okrenula se i otišla. Njezino visoko tijelo u crnom kostimu
kao da je klesalo prolaz kroz prepunu prostoriju, da bi na kraju
nestalo.
Na mene se spustio mukli mir. Duboko sam uzdahnuo, kao da sam
najednom iskliznuo iz svoje kože. Osjećao sam se staro i zadovoljno.
Šok prepoznavanja prošao je kroz moje tijelo poput snažnog strujnog
udara. Na kratak tren sreo sam nekog poput sebe, biće od svoje
vrste. Prepoznali smo se. Bit ću zahvalan za to i zaboraviti.
Pronašao sam svoj dom. Samo na tren, ali dulje od većine ljudi.
To mi je bilo dovoljno, dovoljno za cijeli život.
Naravno, nije bilo dovoljno. Ali u tim prvim satima bio sam
naprosto zahvalan za taj trenutak. Bio sam poput putnika izgubljena
u stranoj zemlji koji je najednom začuo ne samo svoj jezik,
nego lokalni dijalekt kojim je kao dječak govorio. On ne pita
pripada li taj glas neprijatelju ili prijatelju, nego hrli prema
miloglasnom zvuku domovine. Moja duša pohrlila je prema Anni
Barton. Vjerovao sam da u toj posve osobnoj stvari između mene
i Boga mogu dopustiti da slobodno, bezglavo juri prema naprijed,
bez straha da će stradati srce ili um, tijelo ili život.
To je ona ključna pogrešna procjena o koju se spotaknu mnogi
životi. Ta potpuno netočna ideja da su uzde u našim rukama.
Da možemo odlučiti hoćemo li otići, ili ostati, bez agonije.
Naposljetku, izgubio sam dušu nasamo, na domjenku, gdje to drugi
nisu vidjeli.
|
|
|
