Simona Vinci
O djeci ne znamo ništa

Desetogodišnja djevojčica u plavoj kuti i crvenim vojničkim čizmama pjeva pred morem žita. To je Martina – ona ne postavlja pitanja, ona pokušava shvatiti očima. Njezin pogled, koji gleda svijet sa zanesenim, pomalo odsutnim čuđenjem velikih mudraca, uvodi čitatelja u savršeno pripovijedanje o jednoj tajni. Ljeti, krajem školske godine, u kratkom, a opet beskrajnom vremenu, među žitnim i zelenim poljima Granarola u Emiliji Romagni, daleko od pogleda odraslih, grupa djece bavi se sve opasnijim zabranjenim igrama. Dobro, zlo, radost, bol, gađenje pa i užas jednostavno postoje.

Roman je to koji kao ni jedan drugi nježno i odmjereno ulazi u dječju erotiku: dvosmislenu, no nevinu erotiku igara daleko od očiju velikih i erotiku zaprljanu pogledom odraslih. Roman je to spisateljice koja slijedi Marguerite Duras i Iana McEwana, koja zna iznutra pripovijedati i o dječjem i o već gotovo adolescentskom svemiru- i u njegovoj nevinosti i izopačenosti, i u njegovim igrama, mirisima, prisnim stvarima te negdašnjim bezbrižnim izvjesnostima, uz Soundgardenov acid rock i otkriće spolnosti, tijela i toga kako je neizbježno i strašno odrastati.

IZ KRITIKA

Izvanrednim tour de force Vinci izvršava jednu od najtežih zadaća književnosti: otkriti čudovišta što pritajeno čuče u svima nama, a čineći to, pomaže nam obuzdati ih. Oštra, razdiruća proza S. Vinci vješto balansira između suzdržanosti i empatije. Ona nas odvodi u svijet koji bismo najradije ignorirali, ali tako da to ne možemo zaboraviti.

Independent

Sposobnost Simone Vinci da gleda svijet dječjim očima čini ovu pripovijest, napisanu snažnim i jednostavnim stilom, istinski uznemirujućom. Neprikriveni opisi dječjih seksualnih osjećaja u trenutku vas uvuku u priču.

Guardian