ODLOMCI IZ KNJIGE

U pustopoljini, staro imanje Mato Rujo stajalo je slijepo, crno isklesano na večernjoj svjetlosti. Jedina mrlja u ispražnjenom profilu ravnice.
Četiri muškarca stigla su u starom mercedesu. Cesta je bila izrovana i suha – kukavna seoska cesta. Iz kuće na imanju, Manuel Roca ih je vidio.
Približi se prozoru. Vidje najprije stup prašine kako se uzdiže povrh obrisa kukuruza. Potom začu buku motora. Nitko više nije imao automobile, u ovom kraju. Manuel Roca to je znao. Vidio je mercedes kako se pomalja u daljini i potom nestaje iza jednog drvoreda hrastova. Zatim više nije gledao.
Vrati se k stolu i položi ruku na glavu kćeri. Ustani, reče joj. Izvadi jedan ključ iz džepa, položi ga na stol i glavom da znak sinu. Odmah, reče sin. Bili su djeca, dvoje djece...

... Tada pomisli da, ma koliko život bio neshvatljiv, mi ga vjerojatno provodimo s jedinom željom da se vratimo u pakao koji nas je rodio, i da tamo stanujemo pokraj onoga tko nas je, jednom, iz toga pakla, spasio.
Pokuša se upitati otkuda dolazi ta bezumna vjernost užasu, no ne nalazi odgovora. Shvaćala je samo da ništa nije jače od onog instinkta da se vratimo tamo gdje su nas slomili, i da taj trenutak ponavljamo godinama. Misleći samo da onaj tko nas je spasio jednom može to potom činiti zauvijek. U jednom dugotrajnom paklu identičnom onome iz kojega dolazimo. No odjednom milostivom. I bez krvi.