| |
|
 |
Béla Hamvas
Nevidljivo
zbivanje
 Béla
Hamvas rođen je 1897. u Eperjesu; obitelj se 1898. seli u obližnji
Požun, današnju Bratislavu, gdje mu je otac, evangelički svećenik,
radio kao profesor mađarskog i njemačkog jezika. Nakon mature,
kao dragovoljac sudjeluje u I. svjetskom ratu i biva ranjen
na ruskoj fronti. Godine 1919. otac odbija uvjete koje mu postavljaju
nove slovačke vlasti, pa se cijela obitelj seli u Budimpeštu.
Hamvas studira mađarski i njemački, a zatim radi kao novinar.
Godine 1927. zapošljava se u Gradskoj knjižnici, gdje će raditi
sve do 1948. U tom razdoblju svoga života Hamvas započinje,
nakon početnih proznih ostvarenja, značajniju esejističku djelatnost.
Iako od 1930. objavljuje u velikom broju časopisa, od zbirki
eseja: Knjiga lovorova gaja (eseji pisani od 1930.), Archai (1932-1945.), Mađarski
Hiperion (1936.), tek 1943. objavljuje
knjigu Nevidljivo zbivanje (1940-1941.). Hamvasev idejni horizont
iz toga razdoblja možda najbolje reprezentira studija iz 1937.
godine, pod naslovom Svjetska kriza: studija
i bibliografija,
u kojoj je skupio 823 bibliografske jedinice koje se bave temom
svjetske krize.
Od 1937. Béla Hamvas živi u braku s Katalin Kemény, književnicom
i prevoditeljicom. Počev od 1940. Hamvas tri puta biva pozivan
na ispunjenje vojne dužnosti; stoga 1944. dezertira i skriva
se kao vojni bjegunac po Budimpešti. U siječnju 1945., za bombardiranja,
uništena im je kuća u kojoj je bio najveći dio njegovih rukopisa
i knjiga. Ipak, ključno djelo njegova opusa, Scientia
sacra (1943.), sačuvano je u rukopisu. U periodu od 1945. do 1948.,
mađarska se inačica totalitarističkog režima još nije konsolidirala,
pa Hamvas i njegova supruga još imaju prostor za izuzetno živu
kulturnu djelatnost: tako im je 1947. objavljena zajednička
studija posvećena slikarstvu: Revolucija u umjetnosti: apstrakcija
i nadrealizam u Mađarskoj. Tih je godina Hamvas započeo, odnosno
napisao, djela koja čine jezgru njegova opusa: Filozofiju
vina (1947.), Tajni
zapisnik (1947-1948.), Unicornis:
summa philosophiae normalis (1948.), Karneval (opsežan roman, 1948-1951.), zatim
Silentium (1949.) i Magiju sutru (1950.). Tada intenzivira i
svoju prevoditeljsku djelatnost, neodvojivu od njegova spisateljskog
stvaralaštva; uredio je zbirku Velika
dvorana predaka (1943-1960.),
u kojoj je skupio svoje komentare i prijevode izvora sakralne
predaje različitih civilizacija. Ta je zbirka još uvijek neobjavljena
za razliku od zbirke Anthologia humana:
pet tisuća godina mudrosti (1946.), koja je do 1948. godine doživjela tri izdanja; tu je
Hamvas skupio misaone fragmente od Hermesa Trismegistosa do
E. M. Ciorana, a dijelom ih je sam i preveo.
No 1948. napadi na Hamvasa dostižu vrhunac, te on biva primoran
otići u mirovinu. Do 1951. bavi se zemljoradnjom, a od 1951.
do 1962. po mađarskoj provinciji radi kao skladištar, pomoćni
radnik i sl. Nastavlja prevoditi i pisati, a najznačajnija djela
iz ovoga razdoblja su: velika zbirka eseja podijeljena u tri
dijela pod nazivom Patam (1959-1966.), te drugi, nedovršeni
dio djela Scientia sacra (1960-1963.), posvećen kršćanstvu.
Za to razdoblje karakteristični su i kratki romani U
određenom pogledu (1961.) i Naime (1966-1967.). Hamvas umire 1968. Njegova
rehabilitacija započela je tek sredinom osamdesetih godina.
Dio njegovih djela nije objavljen ni do danas.
Knjige Béle Hamvasa:
Kap
prokletstva |
|
|
